Ja sam tu? Tu? Sam? Ja?

Pol ValeriSveske
Iz recenzije

Tanje Stupar-Trifunović

Zbirka pripovjedaka Senka je knjiga koju osjetite kao neku potmulu grmljavinu; riječ je o gromovima uspomena koje, u (ne)redu (pod)svijesti ne arhivira samo autor, nego i svi mi kojima je rat protutnjao nad glavama i u glavama. To nisu ni ratne ni antiratne priče, to nisu priče koje sažaljevaju, saosjećaju ili iznova proživljavaju užas i tegobnost minulog, to su priče koje precizno, hladno i smišljeno poturaju dijagnoze naših bolesti pod nos; dijagnoze koje potvrđuju da rat i razaranja, ludilo i bolest, agonija i grč traju, da ne prestaju i nikada neće prestati; da su, zapravo, neka vrsta pandemonijumskog vječnog sada u okviru kojeg Erceg bilježi tihu i razornu hronologiju (hronoorgiju) bezumlja, tu i tamo u imaginarni svijet gurnuvši opore i tačne činjenice i stvarne događaje i aktere koji su kao makazama isječeni iz života i dokumentovano aranžirani u priču. Erceg nam u svojoj knjizi ukazuje koliko je stvarnost fantazmagorična – ovo je knjiga u kojoj svijet podzemnih sjenki nadvladava. Skurilnost igre koju živimo autor nam je ilustrovao na više nivoa, od literarnog gdje koristeći se palimpsestom i inspirisan pričama Mirka Kovača piše istoriju apsurda, preko magova, gurua, bioenergetičara koji su opsjeli njegov (imaginarni) dom preoblikovan u motel Luna (u istoimenoj priči), ali isto tako i naše TV ekrane i štampu, sve do ironijskog poigravanja novonastalom višejezičnošću, pa tako knjigu piše na hrvatskom i srpskom jeziku (dokoni čitalac može da odgoneta gdje prestaje jedan, a počinje drugi) i to na ekavskom izgovoru iako živi na ijekavskom govornom području. Ovo djelo ničim ne otkriva da je riječ o autorovoj prvoj knjizi, naprotiv, ilustrije nam da je Erceg ovladao formom i umije čitaocu ponuditi uživanje u višeslojnom tekstu i dobro struktuiranim pričama. Sudar autorove jake imaginacije, žestokih slika svakodnevice i sjećanja na minulo vrijeme stvorili su priče koje djeluju uznemirujuće i ubjedljivo.

Preludij Senki

I

Reči hrono-orgija klavirint, “nežno su otuđene” od Kolje Mićevića, Vodolije. Četiri katrena III fragmenta ovih uvodnih nota K.M. napisao je tisuću devetsto osamdeset četvrte.

II

Pripovedači mojih priča, pripovedaka pišu na ekavici, ali, katkad zamišljeni, promišljeni, pa i u nedoumici ili nehotice i spontano štrcnu zvučni mlaz inačica (varijanti) jezika koje – ipak – ovde ne bih da imenujem. Drukčije stvari stoje kada su likovi u pitanju. Najčešće ukotvljeni, sabijeni, stešnjeni u svojim ambijentima govore ijekavicu.
Pisati na amalgamu, smesi jezika – ma koliko se u prozi takav poduhvat činio neobuzdanim – nije ništa drugo do potraga, potreba za oslobađanjem zvučnih prostora (ponora) jezika. Zato ovu knjigu neću najaviti rečju dekadencija, već dekadensa.

III

s turobnog turbana
sipa se senka sivila
a duša moja urbana
u grč se nemi savila
ja ne znam šta mi je
slomilo Snu kotače
dok čelo poput šamije
mistični srh optače
samo se grmljavina
u sećanjima prolama
smrde od mrlja vina
moj udes i dolama
dražeći gnev i diva
prohodih mrak mahala
a ruka je nevidljia
zbog spasa mog mahala