Zbirka pripovjedaka Senka je knjiga koju osjetite kao neku potmulu grmljavinu; riječ je o gromovima uspomena koje, u (ne)redu (pod)svijesti ne arhivira samo autor, nego i svi mi kojima je rat protutnjao nad glavama i u glavama. To nisu ni ratne ni antiratne priče, to nisu priče koje sažaljevaju, saosjećaju ili iznova proživljavaju užas i tegobnost minulog, to su priče koje precizno, hladno i smišljeno poturaju dijagnoze naših bolesti pod nos; dijagnoze koje potvrđuju da rat i razaranja, ludilo i bolest, agonija i grč traju, da ne prestaju i nikada neće prestati; da su, zapravo, neka vrsta pandemonijumskog vječnog sada u okviru kojeg Erceg bilježi tihu i razornu hronologiju (hronoorgiju) bezumlja, tu i tamo u imaginarni svijet gurnuvši opore i tačne činjenice i stvarne događaje i aktere koji su kao makazama isječeni iz života i dokumentovano aranžirani u priču. Erceg nam u svojoj knjizi ukazuje koliko je stvarnost fantazmagorična – ovo je knjiga u kojoj svijet podzemnih sjenki nadvladava. Skurilnost igre koju živimo autor nam je ilustrovao na više nivoa, od literarnog gdje koristeći se palimpsestom i inspirisan pričama Mirka Kovača piše istoriju apsurda, preko magova, gurua, bioenergetičara koji su opsjeli njegov (imaginarni) dom preoblikovan u motel Luna (u istoimenoj priči), ali isto tako i naše TV ekrane i štampu, sve do ironijskog poigravanja novonastalom višejezičnošću, pa tako knjigu piše na hrvatskom i srpskom jeziku (dokoni čitalac može da odgoneta gdje prestaje jedan, a počinje drugi) i to na ekavskom izgovoru iako živi na ijekavskom govornom području. Ovo djelo ničim ne otkriva da je riječ o autorovoj prvoj knjizi, naprotiv, ilustrije nam da je Erceg ovladao formom i umije čitaocu ponuditi uživanje u višeslojnom tekstu i dobro struktuiranim pričama. Sudar autorove jake imaginacije, žestokih slika svakodnevice i sjećanja na minulo vrijeme stvorili su priče koje djeluju uznemirujuće i ubjedljivo.