Mlada bosanskohercegovačka proza, od toga ne treba praviti nikakvu osobitu tajnu, nalazi se u krizi. Razlozi su tomu brojni a odgovornost snose najmanje sami mladi spisatelji i spisateljice. Čini mi se da krivce treba tražiti prije svega u atrofiranoj izdavačkoj djelatnosti s jedne, ali i neopravdanom (bar zasada) povjerenju koje se poklanja internetu kao platformi objavljivanja s druge strane. Bez obzira na sve, na polju se književnosti mladi medij još uvijek nije pokazao doraslim knjizi, pa tako ni recepcija ne protječe na zadovoljavajući način. Izuzetak je, naravno, blog no o njemu se, kao o etabliranoj književnoj formi, još uvijek ne može sa sigurnošću govoriti. Odveć je definiran svojom efemernošću. Nije mi nešto stalo do osobitih žalopojki, uvijek ću pronaći nekoga tko je zanimljiv, ili bar inovativan, a onda (eto premrežavanja kao esencije internetske kulture) će mi taj netko preporučiti drugoga, pa kontakt… Da ne nabrajam dalje. U svakom slučaju jedno od dragocjenih otkrića, za mene, proteklih godina bila je mlada banjalučka spisateljica Lana Bastašić, a zahvaljujući njoj (Hvala Lano!) došao sam do sljedećeg autora mlade bh proze koji će biti junak današnjega teksta. Riječ je o Vojislavu Vokiju Ercegu (1986) čiju je prvu zbirku pripovjedaka Senka objavila Književna omladina Srbije u Beogradu prošle godine. O izdavačkoj djelatnosti na našim prostorima sasvim dovoljno govori to što je nadareni spisatelj morao tražiti mogućnost publiciranja u regionu – hvala Bogu da je u traganju bio uspješan!
Senka je brižljivo strukturirana knjiga.
Prvi signal da nije riječ o nasumce poslaganim i poredanim pripovijetkama pronalazi se u uvodnome poglavlju koje nosi muzički naslov Preludij. Da se ne bi ostalo samo na razini indikacija, Erceg treću pripovijetku, Nedelja kao stilska vežba, konstruira u maniru etide. Štoviše, prihvati li se autorska sugestija da preludij doista i predstavlja uvod u samu literarnu konstrukciju, doći će se do zanimljivih uvida u poetička načela koja stoje iza njezine cjelokupnosti. Budući da sam rad prihvatanju izazova takvoga tipa, posvetit ću se, nakratko, onome što taj metatekstualni dio pripovjednoga teksta nudi. Već prva rečenica uspostavlja jasan okvir utjecaja: „Reči h r o n o – o r g i j a i k l a v i r i n t ‘nežno su otuđene’ od Kolje Mićevića, Vodolije.“ Kolja Mićević je najznačajniji i najplodniji bosanskohercegovački prevoditelj, pjesnik iznimnoga osjećaja za jezik, nepravedno zaboravljeni romanopisac (Afrička legenda) i samosvojan esejista koji je uvijek spreman govoriti kako o vlastitome stvaralaštvu tako i o stvaralaštvu drugih. Uz sve to on stoji kao, vjerojatno posljednja, kulturna ikona predratne Banjaluke, čovjek enormne energije i nevjerojatan animator i moderator književnoga i ne samo književnoga života u tome gradu. Već mu je Lana Bastašić u Trajnom pigmentu uputila mig poštovanja. Njezinoj se gesti sada, intenzivnije i dublje, pridružuje Vojislav Erceg. Drugi „stav“ preludija pokazuje u kolikoj je mjeri Erceg duhovni sljedbenik Mićevića. Naime, u njemu pruža poetičke informacije o odnosu prema jeziku naglašavajući svoju ekavicu ali istovremeno ukazujući i na prodore ijekavice (ali i leksičkih elemenata koji ne spadaju u standardni srpski idiom), motivirajući je položajem pripovjedača koji „u nedoumici ili nehotice i spontano štrcnu zvučni mlaz inačica (varijanti) jezika…“ Prisjetimo li se Mićevićeve i diskurzivno razrađene potrebe za miješanjem dvaju jezičnih varijanata istoga jezika, spovođenog u vrijeme koje je bilo daleko manje rigidno od ovoga u kojemu smo sada prinuđeni obitavati, vidjet ćemo da se mladi banjalučki prozaist i tu pokazuje njegovim učenikom. Nadalje, i usvajanje Mićevićeve fascinacije glazbom još jedan je moment u kojemu se prepoznaje čin Ercegovog imanentnog prevrednovanja značaja te doista jedinstvene figure na kulturnoj sceni bivše Jugoslavije.
No nije dovoljno izvještavati samo o njemu kada se pokušava sklopiti Rubikova kocka ovog ambicioznog prvijenca. Korak dalje odvest će nas na klizavo tlo srpske književnosti šezdesetih. Sam se autor ne libi pokazati u kolikoj je mjeri na njega utjecala upravo ta spisateljska generacija. Nužno je ipak, još malo pročačkati sa strane, pokušati pronaći momente u kojima licenca takorekuć nije izravno prisutna, ali ju se može otkriti u naborima teksta. Kolikogod sam pripovjedač neke izvore otkrivao a neke druge, opet, skrivao, valjano je slijediti i naznačeni i prikriveni put. Da bih pohvalio sama sebe i svoje znanje, postavit ću tezu po kojoj je, zapravo, primarni tekst s kojim Senka (ili bar jedan njezin dio – koji, reći ću odmah) stupa u konstruktivni dijalog Mansarda Danila Kiša. Dakle, mislim na drugu pripovijetku u zbirci, pod naslovom Leut, lutnja, lunjanja. Poglavlje iz Mansarde pod imenom Lauta ili veliki festival ključno je u formiranju intertekstualnosti, čak i tematizirane intermedijalnosti, tog Kišova romana. Prema tome, ono u njegovu sklopu igra paralelnu ulogu s onom što je u Ercegovoj zbirci preuzima spomenuto poglavlje. Naravno, ne smije se previdjeti da Mansarda u cjelokupnome Kišovu opusu pokazuje najveći stupanj srodnosti s pripovjednim tekstovima Mirka Kovača koji, bez dvojbe, na autora Senke vrši prijesudan utjecaj. Upravo je zbog toga signal koji sadrži ova pripovijetka u intertekstualnome smislu dovostruko važan: s jedne strane izotopijski (jer se njime ukazuje na paralelizam mjesta unutar dva pripovjedna teksta), s druge izokronijski (jer se, posredstvom Kovača, dokida vremenska udaljenost između dvaju debitantskih tekstova).
Još se jedna srodnost otkriva između Senke i Mansarde. Kiš se suočava sa zaboravom, osobito u poglavlju Valpurgijska noć ili začetak zaborava. Euridika je tu centralna figura, dok je pripovjedač Orfej onaj koji će je izgubiti zato što zaboravlja na uvjete pakta što ga sklopio s Mefistofelesom. Ovdje dolazim do vjerojatno ključnog momenta Ercegove zbirke pripovjedaka. Radi se o njezinom odnosu prema prošlosti. Dok najveći dio suvremene bosankohercegovačke književnosti ignorira tu vremensku dimenziju i koncentrira se na sadašnje vrijeme pripovjednoga teksta, na devijacije tranzicije i posljedice rata, Erceg se posvećuje predratnoj prošlosti Bosne i Hercegovine. Njegova je poruka jasna: zaborav se razastro iznad onoga što je zemlja nekad bila; koncentracija na sadašnjost uništava kolektivno pamćenje što, sa svoje strane, koriste nacionalne ideologije u sprezi s neoliberalnim tranzicijskim kapitalizmom. Naravno, Senka je odveć prefinjeno štivo da bi se u njemu mogle pronaći tako izravni plakativni iskazi. Ali njezin pesimizam progovara upravo iz prošlosti koju se ne obavija velom neproduktivne nostalgije, već ju se prikazuje kao realno mjesto, i upravo tu se na kišovski kod nastavlja upisivati kovačevski, blago distorzirano elementima fantastike.
Kao što se rani romani Mirka Kovača mogu smatrati anticipacijom latinoameričke poetike magijskoga realizma, tako se i proza Vokija Ercega da promatrati u kontekstu revalorizacije tog ponešto obsoletnog obrasca koji je potisnut pred navalom neorealizma, u tolikoj mjeri kurentnog u suvremenosti. U središtu je protuzaborava upisan povratak. Ercegovi se junaci upadljivo često sa svojih putovanja, nakon dugih izbivanja, vraćaju u Banjaluku. Nije li taj motiv glavna okosnica Kovačeve Sestre Elide? Pripovjedač se uvijek, poslije duljeg izbivanja, vraća na mjesto porijekla kako bi u njemu, vjerojatno, bar pokušao pronaći početak. Na početku, opet, stoji sljedeća figura koja ga lakanovski simbolizira – otac. Potraga se, onda, narativno oblikuje kao potraga za imenom Oca. U uvodnoj pripovijeci, Motel Luna, otac je mrtav, a pripovjedač dolazi u obiteljsku kuću koju je majka pretvorila u svratište „otmjena“ imena motel. Svijet koji se prostire pred čitateljskim očima svijet je propasti, raspadanja, besprizornih. No da je ostao samo na tome, Erceg bi dalje ispisivao mustru što ju je determinirala stvarnosna proza šeszdesetih. Upravo kako bi izbjegao to nametnuto rješenje on se odlučuje na postupak oneobičavanja koji je koristio Mirko Kovač, i zbog kojega je, uostalom, i ostao marginalna figura u srpskoj književnosti. Riječ je o uvođenju fantastičkih elemenata u diksurz kojemu su oni, apriorno, tuđi. Distanciranje od poetike neorealizma još je jasnije kada se pogleda zasićenost teksta tuđim riječima. Thomas Bernhard samo je jedan od literarnih „junaka“ koje Erceg posuđuje kako bi pokazao moralnu insolventnost svijeta u kojemu se njegov pripovjedač našao nakon trogodišnjeg izbivanja. Kao povratak plemena na sahranu Elide, tako se i ovaj završava u sveopćoj propasti, u ispisivanju opće povijesti provincijskog beščašća.
Naslovna priča Senka također se na specifičan način bavi gubitkom oca. U njoj se, osim toga, na najintenzivniji način prave spone između prošlosti i sadašnjosti a rat je izravno ušao u sam pripovjedni tekst – očevim ranjavanjem, invalidnošću i smrću; Senkinim prinudnim napuštanjem Banjaluke. Voki Erceg se u ovoj pripovijetki na efikasan način poigrava problematikom dvostrukog identiteta koja se može promatrati i kao traganje za identitetom, izgubljenim upravo gubitkom oca. Možda se upravo u njoj i etablira postmodernistička poetika, generirana kroz poigravanje različitim razinama pripovjednog teksta. Najzanimljivije mi se čini sučeljavanje verbalnog i vizualnog koje do punog izražaja dolazi kada se promotri naslovna stranica (knjigu je sjajno dizajnirao Nemanja Mićević). Na koricama je ispod „izvornog“ naslova knjige perpspektivistički predočena gomila knjiga. Na njezinu vrhu nalazi se knjiga autora Vokija Hercega Senke [porodična hronoorgija] od izdavača sturm und traum(a). Dizajn „knjige“ podsjeća na izdanja Srpske književne zadruge. Istovremeno, u samoj se pripovijesti tematizira ispisivanje knjige pod tim imenom, pri čemu se pripovjedač Niko Kozmačić prerušava u svog aliasa, možda čak i alter ega – Vokija Hercega. Senka se, kao i toliki drugi likovi ove zbirke, nalazi na povratku u Banjaluku. Grad je napustila u koloni izbjeglica 1993, a sada dolazi u posjetu kako bi vidjela što je ostalo od njegove slike koju je ponijela sa sobom. Ali ne samo to: sa sobom nosi i priču o drugom životu, započetom u egzilu. Odnos pripovjedača prema Senki obilježen je dvostruko: u centru je pažnje ona sama, kao svojevrsna rezervna majka (Niku je dojila i odgajala nakon smrti fizičke majke) ali i kao objekt erotskih snova dječaka; s druge je njezina hendikepirana kćerka Sabina kao objekt na koji dječak projicira (ali i na kojemu realizira) zaštitničku ulogu. Suptilnim miješanjem i ispreplitanjem vremenskih razina, kao i diskurzivnim mijenjanjem pripovjednoga modusa recipijenti se dovode u stanje virtualne nesigurnosti s obzirom na vrijeme i mjesto događanja. Predratno stanje, sam rat, tranzicija, kulturocid sustavno sproveden (a još uvijek zanosnki nesankcioniran) u Banjaluci devedesetih… Svi se ti objektivno provjerljivi povijesni događaji literarnim interpolacijama pretvaraju u duboko subjektivno iskustvo dvostrukoga pripovjedača. Nakraju, oni dovode do brisanja granica između fikcije i zbilje, do ispisivanja zbirke pripovjedaka koja će se zvati Senke a bit će upisana u Senku kao memento, podsjećanje na ono što je bilo nekad, sada prisutno u svakodnevici tek preko sjena koje se lagano i bestjelesno, ne ostavljajući trag, provlače i kroz pripovjedni tekst i kroz njegovu realnu inačicu – koju ipak nastavaju ljudi od krvi i mesa, doduše, kao Peter Schlemihl Adelberta von Chamissoa, lišeni sjene.
